Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, u ovom hadisu ističe da se prema namjerama vrednuju djela koja se tiču ibadeta i međuljudskih odnosa. U skladu s tim, onaj ko svojim dobrim djelom želi neki interes mimo Allahovog zadovoljstva, dobit će to što je naumio. S druge strane, ko se dobrim djelom želi približiti Allahu, za njega će biti nagrađen pa čak i ako se radilo o nečemu svakidašnjem, poput konzumiranja jela i pića. Nakon toga, Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je naveo primjer kako bi bolje pojasnio kakav utjecaj namjera ima na djela koja su po svojoj vanjštini identična. Naime, onaj ko učini hidžru sa namjerom da postigne Allahovo zadovoljstvo, njegova će mu hidžra biti primljena i šerijatski ispravna, i biće nagrađen zbog iskrenosti. A onaj ko učini hidžru radi ovosvjetske koristi, poput imetka, ugleda, trgovine ili ženidbe, neće ostvariti osim ono što je namjeravao, i neće imati nikakve nagrade niti sevaba na onome svijetu.

Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, nam pojašnjava da onaj ko izmisli u vjeri nešto novo ili uradi djelo koje nije zasnovano na Kur'anu i Sunnetu, to mu se neće prihvatiti kod Allaha.

Omer ibnul Hattab, radijallahu anhu, nam kazuje da se jednom prilikom Džibril pojavio među njima u obliku njima nepoznatog čovjeka. Odjeća mu je bila čisto bijela i neuprljana, a kosa izrazito crne boje. Na njemu se nije vidio nikakav trag putovanja poput umora, prašnjavosti, raščupanost kose ili prljava odjeća, a niko ga od ashaba nije poznavao koji su sjedili oko Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Sjeo je ispred Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao što učenik sjedne pred učitelja pa ga je upitao šta je to islam. Poslanik mu je odgovorio da islam obuhvata svjedočenje dva šehadeta, redovno obavljanje pet namaza, davanje zekata onima koji su ga potrebni, post mjeseca ramazana i obavljanje hadža za onog ko je to u stanju. Džibril mu je kazao da je istinu rekao uslijed čega su se ashabi iznenadili. Ako je postavio pitanje, to znači da odgovor na njega ne zna, međutim taj ashabima nepoznat čovjek je ipak potvrdio odgovor Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Nakon toga, pitao ga je o imanu pa mu je Allahov Poslanik naveo šest imanskih ruknova. Prvi je vjerovanje da Allah postoji sa svim Svojim svojstvima savršenstva i da je On jedini koji zaslužuje da Ga stvorenja obožavaju, zatim vjerovanje u počašćena Allahova stvorenja, meleke koje je On stvorio od svjetla. Ne protive Mu se u onome što im naredi, već to poslušno izvršavaju. Treći imanski rukn je vjerovanje u knjige koje je Uzvišeni objavio poslanicima poput Kur'ana, Tevrata, Indžila i drugih. Sljedeći rukn je vjerovanje u poslanike koji dostavljaju ljudima vjeru kao što su: Nuh, Ibrahim, Musa, Isa, a posljednji Allahov poslanik je Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao i u ostale poslanike i vjerovjesnike. Peti imanski rukn je vjerovanje u Sudnji dan u šta spada vjerovanje u sve što će se desiti nakon smrti kao što je život u kaburu, proživljenje, obračun, te da će ljudi nakon toga biti nagrađeni Džennetom ili kažnjeni Džehennemom. Na koncu, šesti i posljednji imanski rukn je vjerovanje da je Allah sve odredio shodno Svome apsolutnom znanju i mudrosti. On je sve to unaprijed već zapisao da će se desiti, htio je da se desi, sve je to stvorio i dozvolio da se realizuje u stvarnosti. Potom ga je upitao o ihsanu, te mu je Allahov Poslanik kazao da ihsan predstavlja stanje kada obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, a ako nisi u stanju dostići taj položaj onda obožavaj Allaha jer On tebe, zasigurno, vidi. Prvi položaj, koji se zove mušahede, veći je i vredniji, a drugi se zove murakabe i on je na nižem stepenu od prvog. Džibril ga poslije toga pita kada će nastupiti Sudnji dan? Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, mu skreće pažnju na to da samo Allah Uzvišeni poznaje i niko drugi od stvorenja, niti onaj koji je upitan niti onaj koji pita. Zatim je upitao o predznacima Sudnjeg dana? Allahov Poslanik mu je objasnio da je jedan od tih predznaka mnogo zarobljenih žena i njihove djece ili da će djeca svojim roditeljima izrazito biti neposlušna tako da će se prema njima ponašati kao da su im oni njihovi robovi. Osim toga, predznak Sudnjeg dana je i to da će pastiri i siromasi postati jako imućni, te će se nadmetati u izgradnji i ukrašavanju velelepnih objekata. Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je nakon svega ashabima skrenuo pažnju da je taj čovjek zapravo bio Džibril. Došao je kako bi se ashabi podučili njihovoj ispravnoj vjeri.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam islam upoređuje sa precizno sazidanom zgradom. Pet islamskih ruknova predstavlja temelje zgrade, a ostala propisana djela označavaju nadogradnju. Prvi islamski rukn su dva šehadeta. Svjedočenje da nema istinskog boga mimo Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik. Ova dva svjedočenja predstavljaju jedan rukn, ne može se jedno odvojiti od drugog. Dakle, rob je dužan da verbalno potvrdi da je Allah jedan i da samo On zaslužuje da mu se čini ibadet, te da djeluje u skladu s tim, a nužno je i da potvrdi Muhammedu poslanstvo i da ga slijedi. Drugi rukn je obavljanje namaza što obuhvata pet obaveznih namaza tokom dana i noći: sabah, podne, ikindija, akšam i jacija; sa svim njihovim šartovima, ruknovima i vadžibima. Treći rukn je davanje obaveznog zekata. To je obavezni materijalni ibadet u određenim vrstama imetka. Daje se na svaki imetak koji dostigne šerijatski određenu količinu onima kojima je namijenjen. Četvrti rukn je obavljanje hadža. To predstavlja posjetu Mekke kako bi se obavili precizirani obredi kojima se ljudi približavaju Uzvišenom. Peti rukn je post mjeseca ramazana. Neophodno je suzdržavanje od jela, pića i ostalih stvari koje kvare post od pojave zore do zalaska Sunca kako bi se čovjek Allahu približio.

Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nam u ovom hadisu pojašnjava Allahovo pravo naspram robova, i pravo robova naspram Allaha. Naime, Allahovo pravo je da samo Njega robovi obožavaju i nikoga da Mu ne pridružuju (ne čine širk), a pravo robova je da Allah ne kazni onoga ko Mu nije nikoga pridružio u bilo kojem Njegovom pravu. Nakon toga, Mu'az je upitao: "Allahov poslaniče, da li da ljude obradujem sa ovom blagodati?" Allahov Poslanik mu je zabranio da prenese spomenuto, bojeći se da se ljudi ne oslone na to.

Muaz je jednom prilikom bio iza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok su jahali životinju pa ga je Poslanik zovnuo: „Muaze!", i to je ponovio tri puta kako bi istakao važnost toga što mu želi saopćiti. Muaz mu je cijelo vrijeme odgovarao govoreći: „Odazivam ti se, Allahov Poslaniče, i pokoravam ti se." Poslanik ga je, nakon toga, obavijestio da svaki čovjek koji iskreno tvrdi da nema istinskog boga mimo Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, te preseli sa ovoga svijeta na tom ubjeđenju, Allah će ga zaštititi od vatre. Muaz upita Allahovog Poslanika da li da to kaže ljudima kako bi se radovali tom velikom dobru, no Poslanik se pobojao da će se ljudi na to suviše osloniti, te da će, kao rezultat toga, umanjiti dobra djela. Muaz je poslušao Poslanika i ljudima to nije prenio. Međutim, pred kraj svoga života to je ipak uradio bojeći se grijeha sakrivanja znanja.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam pojašnjava da onaj ko posvjedoči da nema istinskog boga mimo Allaha, zaniječe sve što se obožava mimo Njega i zanegira sve vjere osim islama - zaštitio je svoj imetak i krv. Mi mu sudimo na osnovu onoga što ispoljava i neće mu se imetak oduzeti niti ćemo ga lišiti života dokle god ne počini neki prekršaj koji će uzrokovati kaznu koja to iziskuje u skladu sa islamskim propisima. Osim toga, Allah će svesti račun sa njim na Sudnjem danu. Ako je bio iskren, nagradit će ga, a ako je bio munafik, kaznit će ga.

Dakle, neki čovjek je upitao Allahovog Poslanika o onome što će neminovno odvesti čovjeka u Džennet i onome što će ga odvesti u Džehennem. Allahov Poslanik mu je pojasnio da je ono što će odvesti čovjeka u Džennet, to da umre kao monoteista, tj. da je samo Allaha Jedinog obožavao, te Mu nikoga nije pridružio u Njegovom pravu. S druge strane, ono što će neminovno čovjeka odvesti u Džehennem, to je da umre kao mnogobožac (ar. mušrik), tj. da je činio Allahu širk u uluhijjetu, ili rububijjetu ili u Njegovim imenima i svojstvima.

Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, nas obavještava da onaj ko preusmjeri činjenje ibadeta nekome drugom mimo Allaha, kao što je dova i traženje pomoći od mrtvih i slično, te umre u takvom stanju, završit će u Džehennemu. Ibn Mes'ud se na to nadovezao kazavši da onaj ko umre, a nije činio Allahu širk uopšte, uspjet će i ući u Džennet.

Kada je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, poslao Mu'aza bin Džebela, radijallahu anhu, u Jemen kao misionara i učitelja, nagovijestio mu je da će se suočiti sa skupinom hrišćana, kako bi bio spreman za njih i kako bi ih počeo pozivati najvažnijim pitanjima vjere. Pozivao ih je da prvo isprave svoje vjerovanje, da posvjedoče da nema istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik. To je zbog toga što oni na taj način prihvataju islam. Kada prihvate to, naređuje im se da uspostave namaz, jer je namaz najvažnija dužnost nakon vjerovanja u Allaha. Kada uspostave namaz, bogatašima se naređuje da daju zekat na svoju imovinu siromašnima iz tog mjesta. Zatim ih upozorava da ne uzimaju najbolji dio imetka, jer je obaveza biti umjeren. Zatim ga je uputio da se kloni nepravde kako ga ne bi prokleli oni koji bi bili nepravedno tretirani, jer se njihova dova prima kod Uzvišenog Allaha.

Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nam je rekao da će najsretniji ljudi na Sudnjem danu biti oni koji izgovaraju: "Nema istinskog boga osim Allaha", iskreno u Njegovo ime, što znači da nema pravog božanstva osim Allaha, da niko mimo Njega ne zaslužuje ibadet, te da se to sve iskazuje bez ikakvih primjesa širka i licemjerstva.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavještava nas da se vjerovanje sastoji od mnogih dijelova koji predstavljaju, zapravo, različite oblike djela, ubjeđenja i govora. Najveći i najvredniji dio imana jeste da čovjek kaže da nema istinskog Boga mimo Allaha, uz poznavanje značenja toga i uz praksu koja to potvrđuje. Najmanji vid vjerovanja jeste da se ukloni ono što smeta prolaznicima. Nakon svega toga, Poslanik nas uči i da je stid dio imana, a to je osobina koja čovjeka navodi da radi dobra djela, te da se kloni loših.